Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, a objavljivali smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur – (163) i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali – a Allah je, sigurno, s Musaom razgovarao – (164) o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. – A Allah je silan i mudar. (165) Allah svjedoči da je istina ono što ti objavljuje, objavljuje ono što On jedini zna, a i meleki svjedoče; – a dovoljan je Allah kao svjedok. (166) Oni koji neće da vjeruju i koji od Allahova puta odvraćaju daleko su zalutali. (167) Onima koji neće da vjeruju i koji čine nepravdu Allah doista neće oprostiti i neće im Put pokazati, (168) osim puta u Džehennem, u kome će vječno i zauvijek ostati – to je Allahu lahko. (169) O ljudi, Poslanik vam je već donio Istinu od Gospodara vašeg; zato vjerujte – bolje vam je! A ako ne budete vjerovali – pa, Allahovo je ono što je nebesima i na Zemlji, i Allah sve zna i mudar je. (170)