kada su mu ušli i rekli: "Mir!" – on je rekao: "Mi smo se vas uplašili." (52) "Ne plaši se!" – rekoše – "donosimo ti radosnu vijest, učena sina ćeš imati." (53) "Zar mi donosite radosnu vijest sada kad me je starost ophrvala?" – reče on – "čime me radujete?" (54) "Donosimo ti radosnu vijest koja će se doista obistiniti" – rekoše oni – "zato nadu ne gubi!" (55) "Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli" – reče on (56) i upita: "A šta vi hoćete, o izaslanici?" (57) "Mi smo poslani narodu nevjerničkom" – rekoše – (58) "samo ćemo svu Lutovu čeljad spasiti, (59) osim žene njegove, ona će, odlučili smo, sa ostalima kaznu iskusiti." (60) I kad izaslanici dođoše Lutu, (61) on reče: "Vi ste, doista, ljudi neznani!" (62) "Ne!" – rekoše oni. "Donosimo ti ono u što ovi stalno sumnjaju, (63) donosimo ti ono što će se, sigurno, dogoditi, a mi, zaista, istinu govorimo. (64) Izvedi čeljad svoju u gluho doba noći, a ti budi na začelju njihovu, i neka se niko od vas ne osvrće, već produžite u pravcu kuda vam se naređuje!" (65) I Mi smo mu objavili ono što će se zbiti: da će oni, svi do posljednjeg, u svitanje uništeni biti. (66) U to dođoše stanovnici grada, veseli. (67) "Ovo su gosti moji" – reče on – "pa me ne sramotite, (68) i bojte se Allaha, i mene ne ponizujte!" (69) "A zar ti nismo zabranili da ikoga primaš?" – povikaše oni. (70)